Ljeto je već čvrsto zakoračilo na prag, a neki muškarci još uvijek stoje na tankom ledu ne znajući što ih je snašlo. Hoće li sunce otopiti taj led i pojedine muškarce potopiti u nekim dubokim vodama u kojima se još uvijek kupaju ljigave predrasude koje dolaze iz izvora nekakvih beskičmenjaka ili će dotični led na neki način odjednom postati deblji, tek moramo saznati.
Da, opet ja o muškarcima. Što mogu kad nas ima svakakvih. Ovoga puta htio bih govoriti o muškarcima među koje na kraju krajeva spadam i ja - o muškarcima kojima sude, jer su ono što jesu, bave se onim čime se bave i to vole.
Nikada nisam mislio da ću se pronaći u nekoj od Thompsonovih i Škorinih pjesama, ali sve je moguće, pa tako točno razumijem našeg Markana od naroda i njegovog prijatelja Miroslava također, kada pjevaju "Sude mi". Doduše, pretpostavljam da nam ne sude radi istih stvari, no to je sada ionako nebitno.
Ono što je trenutno bitno je to da su muškarci u modnom svijetu u vrlo nemilom položaju. Tješi jedino da su oduvijek i bili, ali zabrinjava pomisao na pitanje koliko će još biti?
Zbilja, ali zbilja ne razumijem zašto se nekoga osuđuje zbog njegova posla, u ovom slučaju modnog! Da, ja sam muško i bavim se modom! Da, i dalje imam ono među nogama i da, i dalje mokrim stojećki. Dozvolit ću trenutak da se načudite...
Mogu dalje? Hvala. Dakle, jednako kao i popravljanje auta, vođenje knjiga, tjeranje pravde, liječenje oboljelih i slično, modni posao je isto tako posao. Ali, naš narod očito ne shvaća da i mi u modnom businessu uistinu radimo! Odlazak na modnu reviju ili nekakav događaj, također je dio posla i to nešto ljepši dio posla, pa čak i svojevrsna nagrada za sate i sate rada, pisanja, uređivanja članaka, sastančenja i još štošta. Mislim da ne moram napomenuti da su te velike sudije klošari, besposličari, i ostali "sjedim-doma-i-češkam-jajca" pametnjakovići. Na kraju krajeva, mi barem imamo posao!
Da ne spominjem muške dizajnere, koji su pederi samim time što su dizajneri. To ih određuje. Bravo ljudi, stavovi su vam na mjestu – NE! Realno gledajući, drugo zapravo ne možemo niti očekivati kada nam tamo neki čelni, kompetentni i ugledni ljudi sa samog vrha države konstatiraju kako je Republika Lijepa naša katolička i normalna zemlja, a ne zemlja pedera.
Što reći, koju posluku porati, pitam se ja... Ne znam koliko ću još kolumni morati napisati na ovu i slične teme da bi barem netko čuo moje jadikovanje s ovog tankog leda na kojem i sam stojim. Zapravo, vjerujem da sam već dosadio i Bogu i narodu, a vjerojatno i Thompsonu (Živio ti meni ako čitaš!).
Ja sam već postao imun na predrasude, kao i na čudne poglede koje osjetim na zatiljku kada prođem pokraj grupe ljudi, bez obzira što nemam burek na glavi. Ali ne shvaćam potrebu liječenja vlastitih kompleksa na drugim ljudima, bili bolji ili lošiji od vas.
Ništa od ovoga ne navodim radi sebe, već radi općeg stanja koje je uistinu alarmantno. Htio bih istaknuti kako nikada nisam naišao na nekakvu vrstu otpora prema mojoj pojavi kada prođem pokraj nekoga tko je sam. Međutim, kada je taj isti netko u društvu s još jednom, dvije, tri osobe, stvar se mijenja i oni postaju automati za ismijavanje prolaznika. To govori koliko se ljudi foliraju radi mišljenja svojih druškana, te kako bi u svom lokalnom komšiluku bili prihvaćeni (?!).
Žalosno je što neke sitne duše, koje zuje po svijetu kao muhe bez glave bez cilja i odredišta, ne shvaćaju kako su i žene i muškarci ljudi, od krvi i mesa, isti ispod kože koje god ona boje bila i da nas sve to čini istima koliko god različiti bili izvana.
U životu sam često nailazio na ljude koji žele drugu priliku, dok oni sami nisu pružili niti prvu. Nemojte biti takvi ljudi. Radije budite najbolja verzija sebe bez obzira što drugi mislili, jer u protivnom možete sjediti doma i kriviti kičmu u fotelji ispred televizora slušajući homofobne, iskompleksirane i degutantne pojedince, razmišljajući što bi bilo kada bi bilo.
Dragi moji otvorenog uma i srca koji živite van okvira, upamtite da je cijeli život tanak led. Nekada sunce uprži jače, pa je teško održavati se na površini dok se tlo pod tobom lomi, a nekada je toliko hladno da sve klizi glatko. A ako i propadnete, istina je ionako voda duboka, ako je za vjerovati stihovima Thompsona i Škore... Jedno je sigurno, nećete znati dok ne probate!